Osnovna škola Vladimira Becića Osijek

     Vladimir Becić rođen je u Brodu na Savi 1. lipnja 1889. u obitelji Gizele i Dragutina Becića. Pučku školu pohađao je u rodnom gradu, a kad je otac Dragutin, kao sudac, premješten u Novi Vinodolski, on nastavlja školovanje u gimnaziji u Budimpešti. Tu se obilazeći muzeje i galerije prvi put susreće s "pravom umjetnošću". Najviše je impresioniran djelima starog mađarskog slikara Mihaila Munkaczya. 

     Kada mu je otac premješten u Osijek Vladimir nastavlja školovanje u osječkoj Realnoj gimnaziji. Bilo je to 1900. godine, već 1002. zaokupljen je slikarstvom te uređuje vlastiti atelier u Kolodvorskoj ulici u Gornjem gradu. U to doba uzor mu je Leib.

     Godine 1904. maturirao je u Osijeku i upisao se na Pravni fakultet u Zagrebu, istodobno je polazio privatnu umjetničku školu M. Cl. Crnčića i B. Čikoša-Sesije. Te je godine sudjelovao prvi put na jubilarnoj izložbi Hrvatskog društva umjetnosti. Napustivvši studij prava, pošao je u jesen 1905. godine u Munchen, gdje je na akademiji primljen u slikarstvu školu Huge Habermanna. U isto vrijeme u Munchenu slikarstvo je učio Josip Račić, a nešto poslije pridružio im se Miroslav Kraljević. Ova trojica mladih slikara izuzetne nadarenosti, nazrijevajući nove mogućnosti likovnog izražavanja, obilježuju svojim radovima početak novog razdoblja u hrvatskom slikarstvu. Akademija je često priređivala izložbe svojih učenika na kojima su se naročito isticali Račić, Kraljević i Becić. Svjesno se odvraćaju od akademizma i njegovih konvencija, primjenjuju tonsko oblikovanje, diferenciranje u valeurima i bogatiji tretman u kolorističkom izračavanju. Iako još vezani uz disciplinu klase, oni već tada pronalaze svoj poseban i smion način slikarskog izražavanja, po kojemu su njihov atelier i metoda bili prozvani "Die kroatische Schule" ("Hrvatska škola").

    Iz munchenskog razdoblja Becićevi su "Djevojački akt s ogledalom i lepezom", Mrtva priroda sa zemljanim vrčem i kruhom", "Portret Miroslava Kraljevića" i pastozno modelirani "Autoportret s polucilindrom".        

     Trogodišnji boravak na akademiji pružio mu je solidnu podlogu i potrebna iskustva, ali je ostavio otvoren niz osnovnih pitanja, na koja je odgovor mogao dati Pariz. U proljeće 1909. godine Becić, Račić i Kraljević odlaze u Pariz, a Becić je tu boravio oko godinu dana. Upisao se u slobodnu akademiju "Grande Chaumiere", kopirao u Louvreui izrađivao crteže za časopis "Le Rire". Veliki uspjeh postigao je 1910. godine izložbom u pariškom umjetničkom "Salon d' Antoun". Te je godine došao u Zagreb i priredio prvu kolektivnu izložbu u salonu Ulrich, slika u Osijeku gdje svojim dolaskom donosi u grad na Dravi likovni senzibilitet, uzaludno čekajući mjesto nastavnika crtanja.

      Godine 1912. dobio je namještenje kao učitelj crtanja u Beogradu, a zatim u Bitolju. Prvi svjetski rat dočekao ga je u Bitolju. Povlači se preko Albanije u Italiju i Pariz, gdje je postao crtač u reviji "L'Illustration"; u toj funkciji polazi 1916. na Solunski front i crta motive s vojnicima, ranjenicima i izbjeglicama. Poslije rata vraća se u domovinu i priređuje 1919. godine drugu kolektivnu izložbu. Te godine prvi put odlazi u Blažuj kraj Sarajeva, gdje uređuje atelier i potpuno se predaje radu. Tu se upoznao s majčinim roditeljima. Blažujsko razdoblje (1919.-1923.) predstavlja dozrijevanje njegove osnovne slikarske koncepcije o plastičnom oblikovanju tonskim sredstvima s naglašavanjem volumena i prostora. Motive za svoja ulja, akvarele i crteže nalazi u bosanskom, hercegovačkom i jadranskom miljeu (bosanske planine, dolina Neretve sve do Jadrana) i likovima (seljaci, pastiri, dalmatinski ribari) koji mu pružaju podlogu za ostvarenja u kojima dominiraju tople skale kolorita u sočnom i pastoznom namazu te intenzivna punoća svjetlosti.

     U Zagreb odlazi 1923. godine gdje je postavljen za profesora na Visokoj školi za umjetnost i umjetnički obrt, koja kasnije prerasta u Akademiju likovnih umjetnosti. Od godine 1940. Becić je redovni profesor na Akademiji, na kojoj je kroz njegovu školu prošlo više mladih umjetnika.

      Vladimir Becić je jedan od rijetkih slikara kojemu je uspijevalo ostvariti svoj vlastiti izražaj i u lakoći slikarske skice. Njegovom je zaslugom uljeni kroki u Hrvatskoj, kao izraz prvotnog izravnog slikarskog doživljaja, dignut do vrednote svoje vrste. Po dolasku u Zagreb, a posebice za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, Becić je slikao i motive zagrebačke okolice, zaronivši tako u svijet koji je prije sedamdeset godina otkrio N. Mašić. Tražio je i nalazio motive u zabačenom i zaostalom selu. Oko 1947. godine nastaje ciklus njegovih sepija, zatim motiva iz Istre i Primorja (Volosko) i radilišta na Neretvi (Jablanica). Tijekom pet desetljeća izlagao je svoje radove na izložbama u zemlji i inozemstvu (New York, Pariz, Philadelphia, Boston, Barcelona, London, Venecija).

     Posljednjih godina života bolovao je i živio povučeno. Umro je u Zagrebu 24. svibnja 1954. godine sredivši svoje djelo i memoare.